Spremnost djeteta za polazak u školu

Polazak u školu predstavlja veliku promjenu u životu djeteta (i roditelja).

Dijete ulazi u svijet koji se po mnogočemu razlikuje od života u obitelji i vrtiću, što zahtijeva ponovnu prilagodbu.

Dijete se odvaja od obitelji, vrtićkih prijatelja i svojih odgojitelja.

Uspješno snalaženje u školi ovisi o spremnosti djeteta za polazak u školu, tj. o cjelovitom odgoju i obrazovanju te razvoju kompetencija od najranije dobi.

Spremnost za školu je kombinacija različitih sposobnosti, vještina, znanja, navika i motivacije koja omogućuje djetetu uspješno svladavanje propisanog nastavnog plana i programa.

To je rezultat međudjelovanja psihofizičkih sposobnosti i učenja iz okoline, a odnosi se na:

• Tjelesnu spremnost i psihomotoričku koordinaciju – određena visina i težina, snaga mišića i tjelesna izdržljivost; pravilno sjedenje, stajanje i kretanje; hodanje, trčanje; fina pokretljivost pojedinih mišića; fleksibilnost šake i prstiju; veća spretnost i preferirana upotreba ruke, oka i noge jedne strane tijela; usvojene navike normalnog hranjenja,  spavanja te uspostavljena kontrola fizioloških funkcija…
• Intelektualnu zrelost – primjerena pažnja i koncentracija; numeričko poimanje; prepoznavanje i imenovanje boja; razvijenost orijentacije u prostoru i vremenu; spoznavanje svijeta, uočavanje veza i odnosa među stvarima i pojavama; prilagođavanje novim i promjenljivim situacijama…
• Razvijen govor – slušanje, praćenje i razumijevanje uputa, jasan izgovor svih glasova, rječnik koji se odnosi na svakodnevne pojave i predmete, priopćavanje svojih misli i potreba…
• Emocionalnu spremnost – uključuje: prepoznavanje i samoregulaciju emocija, odgađanje zadovoljenja vlastitih potreba; spremnost za odvajanje od roditelja i samostalno funkcioniranje; sposobnost vrednovanja vlastitih postignuća…
• Socijalnu spremnost – uspješno ostvarivanje komunikacije s vršnjacima i odraslima; samostalnost i suradnju; usvajanje normi ponašanja i slijeđenje pravila…
• Motivaciju i interes za učenje i školske aktivnosti – ulaže prikladnu količinu truda za izvršavanje zadane aktivnosti; ne odustaje kod pojave prvih teškoća; ispituje ili samostalno istražuje područja vlastitog interesa

• igramo razne igre za jačanje cijelog tijela i usavršavanje osnovnih oblika kretanja (hodanje, trčanje, penjanje, skakanje…)
• potičemo razvoj fine motorike ruku i grafomotoričkih vještina – što je jako važno za pripremu ruke za pisanje
• rješavamo zadatke u različitim radnim listićima
• nudimo djeci razne poticaje i materijale koji ih potiču na igru slovima i brojkama
• sastavljamo riječi od glasova te rastavljamo riječi na glasove; slušamo i prepričavamo priče, izmišljamo svoje priče, pjesme, brojalice;  imenujemo predmete i pojave koje primjećujemo
• dogovaramo pravila i navikavamo se slijediti ih
• zadovoljavamo djetetove aktualne interese, potkrepljujemo njihovu spontanost i inicijativnost
• navikavamo djecu na samostalnost u hranjenju, odijevanju, brizi o sebi
• učimo kako se zauzeti za sebe; učimo kako reći što želimo, a što ne želimo
• jačamo djetetovu pozitivnu sliku o sebi i svojim sposobnostima
• potičemo dijete da ono što osjeća, opaža i doživljava izrazi na različite načine (glazbom, riječju, pokretom, likovnim ili scenskim izrazom)

Prije svega, nije potrebno učiti dijete čitati i pisati prije polaska u školu, već je dovoljno da dijete usvoji specifične:

• grafomotoričke vještine koje su preduvjet za usvajanje vještine pisanja (poticati pravilno držanje olovke, razvijanje fine motorike šake, vježbanje okulomotorne koordinacije, precrtavanje…)
• predčitačke vještine koje su preduvjet za usvajanje vještine čitanja (poticati interes za slova, prepoznavanje i imenovanje prvog ili zadnjeg glasa u riječi, povezivanje slogova i glasova u riječi i rastavljanje riječi na slogove i glasove)

Osim toga, roditelji mogu:

• postupno pripremati dijete na promjene koje ga očekuju prelaskom iz vrtića u školu
• razvijati kod djeteta pozitivan stav prema školi. Ne govoriti pred djetetom negativno o školi i školskim obvezama
• razgovarati s djetetom o njegovim osjećajima vezanima za školu (što ga plaši, veseli, rastužuje…)
• poticati samostalnost i biti dosljedni u odnosu prema djetetovim obvezama (u stvaranju radnih navika); neka dijete uvijek samostalno posprema igračke, odijeva se i obuva, hrani, pere zube…
• poticati dijete na izvršavanje zadataka do kraja – ustrajnost i ne odustajanje
• pohvaliti dijete za sve pozitivno što napravi, ali još važnije – što pokuša napraviti; ukoliko je dijete pogriješilo, treba pohvaliti pokušaj, no ukazati i na pogrešku – poticati djetetovo samopouzdanje i dobro mišljenje o sebi
• izbjegavati oštre kritike i kazne – one samo produbljuju osjećaj neuspjeha te pojačavaju strah od pogreške ili kazne
• uvažavati osobitosti svog djeteta – poticati one aktivnosti u kojima je dijete uspješno jer se na taj način jača njegovo samopouzdanje te se stvara motivacija i poticaj za one aktivnosti u kojima je dijete manje uspješno
• obogatiti iskustvo svog djeteta – voditi ga u obilazak grada, muzeja, kazališta, sela i prirode; igrati društvene igre i igre s pravilima, razgovarati i propitivati o događajima u djetetovoj okolini
• kada dijete doživi nesporazum ili svađu s vršnjacima, razgovarati s njim o tome i pomoći mu da samo dođe do najboljeg rješenja situacije. Nikako ne rješavati sve umjesto djeteta!
• ostaviti djetetu vrijeme za igru

Igra je djetetova stalna potreba koja ne prestaje pripremom za školu i polaskom u školu. U igri dijete najlakše uči, opušta se i zabavlja, razvija ponašanje usmjereno cilju, razvija motoriku, maštu, koncentraciju, mišljenje, obogaćuje govor, usavršava vještine komunikacije i osjeća se dobro.

Za sve dodatne informacije stojimo Vam na raspolaganju.
Stručno-razvojna služba