Programi za djecu s teškoćama u razvoju, kao i drugi programi za djecu predškolske dobi, dizajnirani su s ciljem uspješnijeg zadovoljavanja djetetovih osnovnih, socijalnih i osobnih potreba te s ciljem prilagodbe uvjeta djetetova razvoja njegovim posebnim razvojnim potrebama. Za razliku od razvojnih i obrazovnih programa, ti su programi namijenjeni djeci koja radi osobnih (zdravstvenih, tjelesnih, senzomotornih, intelektualnih, emocionalnih, socijalnih) poteškoća i ograničenja zahtijevaju posebne stimulacije i uvjete razvoja.
Program za djecu s teškoćama u razvoju usmjeren je na pomoć djetetu u uspješnom nošenju s vlastitom teškoćom, na prepoznavanje i jačanje njegovih sposobnosti te na oblikovanje okruženja u kojem će dijete moći smanjiti teškoće ili mogući negativan utjecaj određene teškoće na razvoj njegovih ostalih sposobnosti i potencijala.
U društvenom i zakonodavnom smislu, inkluzija djece s teškoćama u razvoju odgovor je na potrebu ostvarivanja jednakih prava svakog člana društva, a posebice svakog djeteta, na odgovarajuću društvenu skrb i zaštitu, odnosno na kvalitetno odrastanje. Društva u kojima je odgovarajući program dostupan svakom potrebitom djetetu učinila su iskorak iz prostora općih načela, prava i potreba te su odmicanjem od globalne razine (uvjeta koje su ostvarili i zadovoljili) fokusirali na pojedinačnu razinu u odnosu na prava i potrebe svakog člana društva. To se posebice odnosi na prava i potrebe najnemoćnijih i najugroženijih. Najnemoćnija su, između ostalih, djeca predškolske dobi, a najugroženija su ona djeca predškolske dobi koja imaju posebne potrebe i koja žive s poteškoćama čije nadvladavanje nadilazi djetetove snage i snage njegove obitelji. Takve situacije odrastanja najčešće zadiru u sve aspekte djetetova života (zdravstveni, emocionalni, socijalni, materijalni, kulturni, obrazovni) i rezultiraju narušavanjem ili ugrožavanjem ostvarivanja prava djeteta i njegove obitelji u gotovo svim životno važnim područjima (Maleš M., Milanović M., Sekulić-Majurec M., Stričević I., Programi poticanja ranog razvoja djeteta namijenjeni djeci predškolske dobi, Zagreb, 2000.).
Upravo zato što se radi o djeci čiji je nepovoljan životni start rezultat njihovih teškoća u razvoju koje ni jedna obitelj ne može prevladati isključivo i samo roditeljskim angažmanom, velik dio odgovornosti za potporu skladnom psihofizičkom razvoju djeteta pripada društvu.
Pomoći djetetu s teškoćama u razvoju moguće je jedino kontinuiranim akcijama koje uključuju:
- zakonsku regulativu i mehanizme koji osiguravaju njihovu provedbu i upozoravaju na njihovo nepoštivanje
- društveni senzibilitet, empatiju
- socijalnu i zdravstvenu prevenciju i skrb
- odgojno-obrazovnu prikladnost i prilagodljivost
U grupama usmjerenima na dijete, svako pojedino dijete predstavlja jedinstvenu osobnost. Kada djeca s teškoćama u razvoju uče i odgajaju se zajedno s djecom koja nemaju takve teškoće, što u praksi nazivamo inkluzija, ta djeca imaju jednake mogućnosti u razvoju svojih spoznajnih, tjelesnih, društvenih i emocionalnih ljudskih sposobnosti, što im pomaže u razvoju osjećaja i odnosa prema ljudima.
Inkluzivne grupe omogućavaju:
- individualizirano poučavanje koje omogućuje razvoj sposobnosti svakog pojedinog djeteta
- djeci omogućuje mogućnost izbora i potiče ih na daljnji razvoj i učenje
- djeci omogućuje aktivno učenje
- stvara povezanost s obiteljima djece i tako potiče obitelji na neposredno uključivanje u odgoj svoje djece
Inkluzivni predškolski programi omogućuju djeci s teškoćama u razvoju mogućnosti za promatranje, imitiranje i doticaje s djecom tipičnog razvoja. Na taj način djeca s teškoćama u razvoju lakše razvijaju određene odnose na način kako ih razvija većina djece putem individualnih pokušaja. Na taj način, inkluzivne grupe utječu i na djecu bez teškoća u razvoju, na njihove obitelji, odgojitelje i zajednicu.
Edukacijsko-rehabilitacijski program za djecu s teškoćama u razvoju usmjeren je na pomoć djetetu u uspješnom nošenju s vlastitom teškoćom, na prepoznavanje i jačanje njegovih sposobnosti te na oblikovanje okruženja u kojem će dijete moći smanjiti teškoće ili mogući negativan utjecaj određene teškoće na razvoj njegovih ostalih sposobnosti i potencijala.
Kada se djeca s teškoćama u razvoju uče i odgajaju zajedno s djecom koja nemaju takvih teškoća, što u praksi nazivamo inkluzija, ta djeca imaju jednake mogućnosti u razvoju svojih spoznajnih, tjelesnih, društvenih i emocionalnih sposobnosti. U inkluzivnim grupama djeca postaju svjesna svojih ljudskih sposobnosti, što im pomaže u razvoju osjećaja i odnosa prema drugima.
U društvenom i zakonodavnom smislu, edukacijsko-rehabilitacijski programi za djecu s teškoćama u razvoju odgovor su na potrebu ostvarivanja jednakih prava svakog člana društva, a posebice svakog djeteta, na potrebu za odgovarajućom društvenom skrbi i zaštitom, odnosno na kvalitetno odrastanje.
Osmišljavanjem inkluzije djece s teškoćama u razvoju u redovite programe dječjih vrtića, prije svega želimo odgovoriti na uočene potrebe za osmišljavanjem novih programa usmjerenih prema djeci s teškoćama u razvoju čiji je cilj podupiranje socijalne kompetentnosti djece te općenito na osnaživanje njihove dobrobiti i to na način redovitog ulaganja u predškolske kurikulume.